четвртак, 4. фебруар 2016.

U Dolini velikog Kralja

Prve informacije su vodile u tom pravcu. Prvi kontakti i prva rezervacija takodje. Ali sam odmah počeo i da se lomim. Nisam takodje uspeo da nadjem nekog ko je bio.  Ipak odustao i odabrao po meni sigurniju opciju. Dao sam prednost San Sebastijanu umesto Valle Gran Rey-u,kako se mesto zove u orginalu. U stvari dve stvari su me navele na pogrešno razmišljanje. Najdominantnija informacija je govorila da je to bivša hipi komuna ,koja je zadržala nešto od tog šarma. I ponuda za smeštaj na nekom "piratskom brodu" koji je više ličio na hipi komunu u naponu snage nego na pirate. Tek sada kada pišem ove redove (dve godine kasnije ) padaju mi na pamet i neke druge dostupne opcije za proveru stanja,koje tada nisam iskoristio.

Ali u čemu bi bila poenta putovanja kada bio se  sve iz fotelje moglo skonati i videti? Čemu trošak avionske karte ako bi to moglo? Odvrneš bočicu sa mirisom mora ili šta već, sediš kod svoje kuće i lepo uživaš. Još ti na kraju ostane 100 eura.

 Drugi dan na La Gomeri sam spozano  da je San Sebastijan  administrativno mesto  -čitaj da nema nekog preteranog života,a i da će najveći talasi biti na zapadu ostrva, te  donosim odluku da krenem u istraživanje ostrva. Pronalazim  red vožnje vaua tj autobusa, i naredno jutro krećem.

U kojoj meri nisam imao predstavu gde idem i koliko sam propustio u pripremi puta,i pored truda, govori i sledeća priča. Na brodu od Tenerifa do La Gomere vreme sam prekraćivao u razgovoru s nekom predstavnicom protestanske Evrope. Kako znam ? Da je citriram, " ja sam radila puno, moja aviokompanija je najbolja, unapred sam sve isplanirala,samo se ona može brinuti o svom psu, i nije nenormalno što je platila punu cenu avio karte za svog psa,već je nenormalno što nemaju veći izbor hrane za pse, njen pas je naučio na najbolje itd."  Da uprostim. plava, bleda u licu i visoka.  Iznajmila stan na mesec dana  u Dolini Velikog Kralja, zato što je citiram "raj nad rajevima"  i ide tamo sa svojim psom ,da je čuva od napasnika. Pas je veličine king size cigareta, te mi je bilo jasno da on nije prepreka. Kada je preuzela auto na pozdravu joj saopštih :

"Vidimo se u Dolini kralja,ovih dana"

Toliko o uvodnoj rečenici da je San Sebastijan dosadan, pa sam bio prinudjen da zujim okolo.
Bio sam ubedjen da ima nekoliko objekata, i da se svi koji su tu,lako pronalaze. Može biti jedan tapas kafić,hotelčić, dva i to je to. Aha.

Pre samog spusta u Dolinu Kralja ,interesantno je napomenuti krajolik i rutu od San Sebastijana. Ostrvo je kružnog oblika, cirka 25 kilometara u prečniku,a u centru ostrva se nalazi Planina,tj nacionalni park Garonhaj,sa najvišim vrhom od oko 1400m. Jasno je kao dan da nema pravog puta izmedju mesta,

                         


                                 123 krivina,odmah po polasku 




 nego se nekim dolinama na milion serpentina forsira i gubi visina, te put predstavlja pravo uživanje pod pretpostavkom da osoba ne pati od mučnine tokom vožnje. Nakon prvih 20 000 serpentina



                                   21453 krivina,nedugo zatim 


izbijamo u zonu vrhova i praistorijske mediteranske šume. Kažu bolji poznavaoci biološke arheologije da su takve šume bile svugde na Mediteranu, u davnoj prošlosti.Tu sam se setio najlepšeg opisa kako su naše Mediteranske šume postale biološka arheologija :




"Опрости, мајко света, опрости,

што наших гора пожалих бор,
на ком се, устук свакоје злости,
блаженој теби подиже двор;" 



Laza Kostić,Santa Maria della Salute





 Nije džungla da se razumemo, ali je gusto da se ne vidi više od dvadeset metara od puta. Stabla ko zna koliko stara, puzavice, paprati, lišće, i ono što je nazanimljivije, sve se to može prokrstariti uzduž i popreko, jer sem gravitacije nema drugih opasnosti.



                                        Ravniji deo središta ostrva 


 Da, takodje treba imati i dovoljno snage u mišićnoj masi ,zbog uticaja  kosinusa u vektorskom sistemu kretanja, te organizam  adekvatno istreniran da sklanja mlečnu kiselinu iz mišićnog korpusa, u protivnom potencijalni tursita nema šta da traži van autobusa. Veliki broj zaljubljenika u prirodu dolazi baš na La Gomeru iz tog poriva, da šeta kroz nacionalni park,i ta vrsta turista je generalno najdominantnija na ostrvu ne računajući uski pojas Doline Kralja.


 Po izlasku iz šume ,tunel jedan, dva i skontao sam šta treba da uradim. Izaći ću iz autobusa i peške se spustiti sa oko 1200m nadmorske visine do nivoa mora, gde se i nalazi samo  mesto.



 Tu su me Španci ,svojom logikom kupili. Karta do Doline velikog Kralja je 5 eura. Do te tačke posle tog poslednjeg tunela, odakle kreće konstantna nizbrdica, a koja je nekih 5/6 kilometara pre Doline Kralja, je takodje 5 eura. U stvari 5 eura je dok vaua (tj bus ) ide uzbrdo,Kad platiš uzbrdicu ,nizbrdica je gratis. Genijalno. Svi debeli imaju pet eura za bus. Mršavi silaze koji kilometar pre vrha. Problem gojaznosti je u stvari problem viška para.

Pogled po izlasku iz autobusa na Dolinu


                                         Pogled nizbrdo! 


 ispred je bio dovoljan da zaboravim na sve promašaje tog godišnjeg, a bilo ih je, svu patnju da stignem, kao i sav devetomesečni napor rada, bez odmora, kao uvod u putovanje. Kao i kada smo kretali ,serpentine su dominantne, hiljadugodišnja erozija je stvorila kanjon na čijim su  stranicama, vekovnim radom lokalnog stanovništva stvorene terase




 obradivog zemljišta, zelenilo prošarano granitnim stenama. Doživljaj pojačan, Suncem koje preko južne padine kanjona baca prve prepodnevne zrake,



 i plaža u daljini, na kojoj cepaju talasi koji se zbog svoje veličine (6+ m), vide i sa vrha kanjona.



Nisam puno obišao po svetu, ali rekao bih da je ta slika sa vrha Kanjona prema plaži, nešto najbliže onome kako čovek realno može da zamisli raj.






 Klima, gotovo pa perfektna, izmedju 70 i 80 stepeni Farenhajta ( T(°C) = (T(°F) - 32) × 5/9 ), cele godine, jugozapadni i zapadni pogled, nisam bio kasno uveče ali je logično da je  zalazak Sunca ,onako kako su to francuski impresionisti 19 veka  i zamišljali, pod pretpostavkom da su isti imali taj set boja na svojoj paleti.



 Od agrokultura- banane,




mango, i sl su dominantne, a povrća ima cele godine,bezbedno ,nema tropskih bolesti a teritorija EU.

Daj Bože da ima bolje, ali vreme neka sudi.



Kako se spuštam tako raste broj kuća i objekata, uglavnom rezidencijalni deo sa apartmanima i vilama, uživam i slikam masu arhitektonskih i estetskih detalja-neka će biti i primenjena kod kuće,kad i ako se vratim. Samo sam na jednom mestu otkinuo koju bananu, delovalo mi da je samo nikla pored puta.



Nisam ukrao od nekog plantažera, ne daj Bože.Tu sam shvatio da sam verovatno pogrešio kod izbora mesta za godišnji odmor, ali sam istovremeno i presretan, jer sam možda našao svoje parče zadovoljštine. Moraće se još neke  druge stvari poklopiti,ali Dolina velikog Kralja je možda i poenta. Vrlo verovatno. Dok hodam o tome dominantno razmišljam. Smatrati da je Dolina  to to, ili nastaviti istraživati? Velika je to dilema. U kom trenutku stati sa istraživanjem? I da li ikad treba stati? Da li su to ljudi, geografija, političko-ekonomski okvir, klimatologija ili nešto treće? Ili sve to zajedno ? I da li može biti zajedno u jednoj rečenici ili na jednoj lokaciji? Ostaje da se vidi.

Hodam,dišem, i razmišljam . Finasijski sam  još  daleko od ozbiljno zainteresovanog, pa se opuštam. Svakim metrom kojim  sam bliži moru i dalji od vrha, upumpavaju se novi miligrami feromona.
Na polovini spuštanja,između pešačke staze i puta urađen je drvored,sa sistemom navodnjavanja kap po kap, koji osim esteske ima funkciju i botaničke bašte, a izdvojio bih neku verziju drveta života (Yucca lat),



 te drvo zmajeva krv (dracaena draco )



 karakteristično i endemsko. Raste samo na Kanarima i na jemenskom ostrvu Sokotra.

Nepunih sat kasnije i na obali sam. I na padini sam shvatio da sam, imao pogrešnu predstavu o veličini mesta u Dolini tj pored mora a tek po silasku sam dokučio i deo koji se nije ni video od jedne litice te time po prvim put nakon sat vremena obuhvatam pogledom ceo grad.


                                  Pogled uzbrdo 


Ne zna se gde je kvalitenije, na padinama,ili pored mora. Plaža, ako bi se izrazio tom leksičkom floskulom, ili kvalitena  obala- manje formalno ali preciznije rečeno je nekih 7/8 kilometara u komadu.




Verovatno ima još severnije ili južnije,ali nisam nogom stupio pa ne mogu pripisivati tudja otkrića. Desni deo grada , gledano iz Kanjona, je uslovno rečeno administrativni centar, sa svom potrebnom infrastrukturom,ali uopšte nije prenatrpano, na starim osnovama dodat jedan korektan broj apartmana,vila i hacijendi.



Što stalno odvajam te arhitektonsko-gradjevinske pojmove? Zato što u mom vrednosnom sistemu  nije isto. Apartmani su najčešće zgrade ,sa istim estetskim rešenjima i predstavljaju najmanje kvalitetna gradjevinska ostvarenja. Vile su malo veće kuće,sredjene  i sa organizovanim prostorom oko,koji kao takav mora postojati ,inače nije vila, te  na kraju hacijenda predstavlja manje luksusznu kuću,ali smeštenu u sredini poljoprivrednog imanja sa širokim prilazima. Ova podela nije hirurški precizna , ima vila koje su hacijende i hacijendi koje su vile, ali to razlikovanje se stiče isksutvom a ne pričom. Sve tri vrste objekata postoje u Dolini i u Kanjonu. Zato ih i tretiram posebno.


Tu negde sedam da pijem prvu jutarnju. Istočnjački centar za masažu pored. Termin se mora  rezervisati dan unapred. E jebiga! Ali bar espreso i cedjena lokalna pomorandža mogu da se dobiju odmah.


                                           Nek' radi ko mora! 


Borvak na La Gomeri je bio obeležen velikim nevremenom sa talasima od preko 6 metara, te nije bilo uputno kupati se ,pa je šetnja ostala jedina opcija. I ne žalim, pogotovo što sam posle našao plažu skrivenu od vetra, pa sam sprao natrijum hlorid ispod pazuha.


Setim se prvobitnih planova da letujem na tzv piratskom brodu, te krećem pored obale promenadom

                         
                                   Crveno je boja meteo alarma! 

 u drugi deo grada poznatijeg pod nazivom Las Vueltas. Par kilometara pored obale,



u istom ili sličnom stilu,sa vetrom u kosi.



 Ovo je klasičan primer poetskog preterivanja. Kosu nemam, a nije bio vetar nego Uragan.



 Ali ko te pita ,da li lažeš ili ne?

Las Vueltas-



pa ljudi moji kako sam uspeo da promašim tako nešto u pripremi?



Veličina ,taman. Ima par restorana, prodavnica, a loakcija ispod same litice od cirka 300 m vertikalne visine, i pogled na Okean,sve do Venecuele, ili tako nekog američkog ekvivalenta. I uopšte se nisam smarao da proverim u šta udara pogled kada bi  isti mogao prebaciti  5000km Okeana. Tu je i mala marina, lukobranom perfektno zaštićena od podivljalog mora, a pored nje i mala plaža, više nego dovoljna. i bez talasa. Nalazim i brod, gde sam trebao provesti odmor.


                                  Teritorijalna pripadnost 

 Radi se o jedrilici, čiji je vlasnik, hipik, ostao na Kanarima, bez para i sa  jedrilicom koja nije u plovnom stanju,ali može da pluta. On jadan, skonta da mora tu živeti,baš sam se pitao da li je to namerno uradio, te ostane tu u marini, a onda mu padne na pamet da može da izdaje kabine, par visećih kreveta, i da od toga korektno živi. I skuplja pare za opravak. Nivo higijene, i izrazito hipi društvo je upalilo alarm u mojoj glavi, a lenjost i nedostatak mozga nisu istražili ostale opcije u naselju, te tako ostavih ideju za neki drugi put. Koji će sigurno biti!

 Kada sam se već dohvatio hipija, Vale Gran Rey je bio  svojevremeno neka hipi komuna i tragovi iste se još uvek daju primetiti ako nipočemu drugom ono po jednom broju hipika koji hodaju,sviraju, pušu na  ulicama, kao i po prodavnici proizvoda od Cannabis Sative.



 Na moje pitanje zar nije to  ilegalno u Španiji, odgovaraju spremno: "Jeste ono na šta ti misliš svojim konzervativnim mozgom, ali prodaja semenki,ulja i sl proizvoda  nije zabranjena. Takođe nemoj smetnuti sa uma da je  glavni inspektor za nelegalne psihoaktivne supstance  u Madridu, koji je neverovatnih 2000km daleko, i nema direktnih letova, pa dok nadležni insprektor stigne....."

Što se mene lično  tiče hipiji, kao i pankeri se ni ne razliku od modernih starleta i milanskih radnika u modnoj industriji. Oni su toliko nezavisni i slobodni u svom razmišljanju da svi liče jedan na drugog, svi imaju iste odevne predmete, iste fazone sa frizurama, na istom mestu na jakni iste ili slične bedževe tj aplikacije, ponašaju se na jedan isti unapred definisani način, mišljenje im je ograničeno pripadnošću pokretu.  Ostajem pri stavu da nema razlike izmedju njih i  radnika Goldman Saksa ( čuveni po ispranom mozgu ) ili ovi naši mrčindajzeri svetskih brendova. Ili što bi Kusturica i Sidran rekli :" Možeš li brate da spavaš? Ja sam bio vojnik Partije...". Sve je to isto. Mozak ispran ideologijom. I što više ličiš jedan na drugog više si ortak iz raje.




O tome razmišljam kod Nanija na sladoledu,




  Nani je  inače Italijan, tvrdi da nije ostao ništa dužan državnom tužiocu u Lečeu, voli da smatra da je njegov sladoled najbolji na svetu, i konstatuje činjenicu da nema živih kritičara njegovog sladoleda. Bog da im dušu prosti. Nani je religiozan.  Ponosan na svoju fejsbuk stranicu. Nani je i romantičan. A tek njegova radnica?  Dobra kao Tajfun.  Ima sve kao i spomenuti avion- aerodinamičnu liniju, prodornu optiku, ispravnu hidrauliku, i...Nani je i ljubomoran. 



 Nakon sladoleda i Tajfunice. ,nazujem peraje i masku,i uskočim u Okean. Nisam zbog talasa previše daleko ronio te ne mogu potvrditi kvalitet vodenog biodiverziteta,ali je sve čisto i nije dosadno.

Nakon Vueltasa kreće jedna opasno zanimljiva šetalačka ruta uz samu liticu, na čijem početku stoji tabla da se  dalje ide na svoju odgovornost




zbog opasnosti od obrušavanja kamenja sa litice, što je i očito kako izgledom litice i puta izmedju mora i litice




 te brojnim komadima stene na samom putu.




 Jedno dva kilometra takvog puta i izbija se u jedan trotalno drugačiji krajolik, gde su dominantne dve tri hacijende sa plantažama, od kojih je jedna hipi komuna a ostale privatno nemačko  vlasništvo, adekvatno zaštićeno. A o čemu pričam kada kažem adekvatno zaštićeno? Jedna od vila, ima ispred same kapije izlivenu betonsku kocku veličine 2 sa 5. Realno,  mogao sam  produžiti da ne nagazim na beton ,ali ni sam ne znam zašto nisam to uradio. Moje nežno stoplao je nagazilo beton. U tom trenutku nemački  vučjak, iskače iz dvorišta ,sa pogledom u krvavim očima,adekvatnim zubima,i oblačićem iz stripa u kome saopštava svoj upravni govor: " Kretenčino kontinetalna, sad ću te oderati sa sve rancem na ledjima!!!"  Osam godina vojne škole je ono što me je spaslo. Skočio sam unazad brzinom podzvučnog aviona, a krajem oka izbrojao sam centimentre od vode,jer mi je nekako prirodan refleks govorio da je u Vodi spas. Nije bilo potrebno. Pravilno dresiran nemački pas, je svojim šapama stao na ivicu betona, grudi mu malo vire preko ,optrilike kao ateltičar koji zazume mesto u startnom bloku u trci na sto metara, i prestade da krvavo reži. Čak mi se učinio i nežan kao mladunče psa. Tada sam shvatio šta  sve nemački gazda hacijende na obali Atlantika ume da nauči svog nemačkog psa. Zato i jeste gazda.
Zadovoljan što me pas  nije pojeo, oduševljen vaspitanjem, vraćam se u centar mesta da i  ja nešto pojedem.

Na promenadi se zaustavljam kod spomenika domorodcu.

                                 
                                    El Gran Rey! 


 Ni sam ne znam koji bi drugi jezički ternim upotrebio. Ljudi koji su živeli na ostrvu pre dolaska Španaca, i pravno fromalno bili  vlasnici zemlje. Ogromni, preko 2 m prosečna visina, izuzetno lepo izvajani, i sposobni. Sve je to naravno  palo u vodu pred konkvikstadorskim akrebuzama i topovima. Pitanje pravno formalnog vlasništva rešilo se sa par kilogarma baruta u ranom srednjem veku. Dok je to još tako moglo da se rešava. Hag je bio predaleko,a protestantski kapitalizam bio tek u fazi primarne akumulacije kapitala ,pa se nisu bavili ljudskim pravima. U spomen na te ljude, plave kože, dignut je spomenik tom, odvažnom kralju, i zato se  Dolina tako i zove -Dolina velikog Kralja.
A ja bih bio slobodan da dam eventualni predlog, ako se budu odlučili da menjaju ime:
Rajska Dolina.

Bus kreće u sam smiraj dana, ali uspevam da dotaknem deo večernje atmosfere, gde ljudi i turisti, lagano cirkaju na promenadi,


                                      dođi kod mene na gajbu!



 uz zvuke Kridens  Klirvotersa ili tako nešto slično,koji dolazi  sa gitara onih spomenutih menadžera Goldman Saksa,tj hipika.

Razočaran ,jer u masi ne pronalazim gospođicu sa trajekta,ali zadovoljan viđenim i doživljenim. Debelo pocrtano u planeru narednih putovanja.

Moj izbor pesme ipak neće biti iz očekivane zone ( Mrčindajzerska  playlista ), jer jedan dan dok sam pio kafu sa sladoledom, paznju na ekran mi privlači spot pesme, a sama pesma upavo ima tu lepršavu energiju, koju sam osetio dok sam se  spuštao niz padinu Doline Velikog Kralja. Te upravo to i predstavlja najdominatniju uspomenu na kratki godišnji i kao uvod u pripremu promene boravišne adrese.
Ali prvo pesma,


 pa lična karta.