уторак, 14. јун 2016.

Gulaš na minus šes'

Iza gvozdene zavese vol 1


Ne,nisam nikad naročito poštovao istočni blok. Hladno, sivo, ukalupljeni mozgovi, ali dovoljno daleko od mene. Za širinu gvozdene zavese. Deluje figurativno i malo, ali u praksi dovoljno.
I prva iskustva su bila djene djene, Temišvar-korektno, službeni put u Budimpeštu pamtim po radosnom povratku i činjenici da je to jedino mesto na planeti  sa koga sam vratio pare od dnevnica- i to dovoljno da kupim dobar monitor. Moj predstav i predubedjenje uz njihov odnos prema onima koji ih ne vole su bili dovoljni elementi.

Ali, uvek ima ali, krenu majstori da mi igraju po živcima. Imao sam utisak da su od mene očekivali da se zalijem u temelj kuće kao u onoj narodnoj "Zidanje Skadra na Bojani". Pogledam mapu,novčanik, na brzinu saberem i kažem sebi :" možda neki vikend u nekoj Madjarskoj banji,bude prava mera trenutka ?" "Možda,možda" Nemam šta da izgubim. Nahraniću se, napojiti, malo se i oprati ispod miške i to je to.

U apsolutno nezavršenoj kući spavam na nekim  paletama i bez efektnog grejanja na minus 6. Kažem sebi, dobro je -svaki naredni dan će biti topliji, opremljeniji i bolji.




Umijem se snegom,


                    lopata za sneg je za one koji ne znaju da naprave krov

 i lagano preko Papuka. To mi je prvi put da sečem tuda, te tu poprimih odredjene predstave o prostoru, naseljima, ljudima a pogotovo o prirodnom bogastvu . Austrougarska naselja, i u starom dobrom duhu K ud K monarhije, nacionalno izmešani, taman da svi ćute i rade za gazdu koji pije kafu u nekom Belvedereu. Poklade su i posle Daruvara nalećem na kolonu koju ne uspevam da slikam, ali pravi zimski ambijent, napred vuk i ovan ,pozadi ovce i dodole, i sneg. I dalje je hladno. Virovitica, grad koji je panonski mornar iskoristio da najlepšom metaforom opiše državu u kojoj živi " ...mada su strme litice svud' oko Virovitice..."  odlučujem se da ne skrećem i izbijam na granični prelaz. Evropo, dabodga imala granični prelaz na svakih 20 km od Pariza do Lila!



Madjarska sela izgledaju kao madjarska sela. Ono što je pravljeno u XVIII veku ,izgleda kao XVIII vek, devetnesti takodje, a meni upada u oči da uopšte nemaju onih kuća na dva sprata i potkrovljem (bez adekvatne izolacije ) što su kod nas zidane u eri mermera, 70 i 80 ih godina XX veka . Ali mi zapada za oko ogromno poljoprivredno prostranstvo levo i desno od magistrale, i ne mogu da se otmem utisku koliko oni hrane mogu, i koliko proizvode. Plantaže nekog drveća su ogromne, čak i za mene koji sam odrastao i proveo najveći deo svog života  u poljoprivredno najbogatijem i najznačajnijem predelu SFRJ-peripanonskoj oblasti.

Povezujući ove dve teme, da su Madjari izgubili dva rata protiv nas, i da im je zemlja i dalje bogata-razmišljam da možda nismo trebali još koji kilometar isforsirati. Kad nas je već bilo krenulo.

S tim grešnim mislima izbijam na Balaton. Cilj je koji kilometar ispred-Heviz- jedna od najpoznatijih madjarskih banja.
Heviz i grad pored Kestehelji, su odavno na turističkoj mapi, tipa rimljani su tu dolazili da se malo opuste. Tako sam je i izabrao. Do sada u turističkoj karijeri kada god sam pratio rimske legije i njihovu zadovoljštinu nisam promašio. Zato je Rim ,Rim!

Nalazim hotel ( bez gps i mape naravno) i konstatujem da verovatno nisam bio u boljem hotelu za manje pare.
Sam Heviz nije na Balatonu,nego malo zapadnije,par kilometara, ali ima svoje termalno jezero
i banja je napravljena oko tog jezera. Lepo i uredno sredjeno, kuće za nijasnu bolje od ostatka ruralne Madjarske, a hoteli su uglavnom podešeni prema nemačkim i ruskim turistima. Znanje engleskog je verovatno nešto najnepotrebnije što čovek može imati sa sobom na takvim mestima.
Zadovoljan izborom mesta, hotela i idejom, sedam na kafu. I pravim plan za pranje.

Jezero je  termalno, da se ne ponavljam, što će reći voda je 26/28 stepeni cele godine, i uključujući i dan srpske državnosti, Sretenje 15.02 , kada sam ja tu i predivnih minus 6,koji me prate vec 243 kilometra.
A imam u ceni hotela ulaz u zatvorene terme jedan dan.

'Nači prvo se kupam napolju na minus 6,





pa onda ,ako preživim, razmotriću i pokrivene varijante. Moglo bi se desiti da otopli do sutra na čak minus četir' pa bi mi propala fora.
Na dobro organizovanoj recepciji preuzimam opremu, zauzimam ležaljku, kako ovo ludo zvuči na minus 6, zbacujem sa sebe svu malogradjanštinu i uskačem u jezero. Ništa, nisam crk'o. Voda topla. I sloj vazduha odmah iznad glave topao. Okolo je led i u vazduhu. Plivam, ronim, ležim na vodi,sat dva , izadjem napolje. Popijem rakiju, da se zgrejem, pa se opet vratim. Možda ta Madjarska i nije tako loša. Avijacija im nije nešto, ali su bar termalne vode bomboniška. Nije svakog Bog napravio sa istom namerom. Tj nije nikog napravio istog.

Ranim jutrom nastavljam kao da sam normalan turista. Stvarno je otoplilo, ni minus četir'. Sunca sija, putevi i biciklističke staze čisti, mogao bih probati. Dobar treking bicikl -4 eura ceo dan. Mala, dajder jedan i daj mapu do Kesteheljija. Ne treba vam mapa, samo kroz močvaru, zaledjena je nemojte se briunuti i izbićete na jezero i Kestehelji. Nemoj mi dvaput reći. U močvari sam se osećao kao Zagor te Nej u šumama Darkvuda.



 Fale samo  lobanje pobodene na kočiće. Mada imajući u vidu da su istočni Nemci obožavali Heviz, delom iz zbog činjenice da su jedino smeli putovati po sestrinksim zemljama-čitaj crveno je boja ljubavi- uopšte nemam sumnju da je Štazi tu rešavao odredjena kadrovska pitanja. To bi tako ličilo na sve njih.

Predivna biciklistička staza kroz močvaru i drvored koja se prvo malo spušta pa onda penje, radovao sam se na usponu, povratku i brzini koja neminovno sledi kao posledica Njutnovih zakona. Kada sam savladao kosinus uspona ulazak u Kestehelji deluje kao marš pobedonosne vojske.
Za dvorac tog nekog madjarskog velmože sam saznao tu gde sam uzimao bicikl. I ne žalim što sam skrenuo. Dvorac dobro izgleda,




i vrlo sredjena bašta i okolina-predivno mesto za procunjati,uporediti arhitektonske stilove, vratiti se nakratko u XVIII vek, mada sam duboko u sebi znao da je u njega ugradjeno i puno patnje naših starih. Nema lepote bez odricanja.





 Pošteno bi samo bilo da se latifundista odricao,a ne porobljeni narod. Na takvim mestima, se sloboda još više ceni. Danas imamo svoje velmože. Ne plaćamo drugima. Sami se medjusobno prebijamo.





Spuštam se sa brežuljka i izbijam po prvi put u životu na Balaton. Velik a plitak,




 izglead onako kako sam i očekivao , na granici barskog ekosistema. Trske,patke, ali je sve uredno. Nije to sad neka promenada, kako bi to napravio Španac ili Francuz, ali može se hodati pored jezera,


 imaju dokovi za brodiće i čamce, teleskopi za gledanje, klupe za ručavanje, i par komunjarski dizajniranih hotela. Visoko, ravno, beton i staklo. Oni ( crveni ) su valjda hteli da istaknu i arhitekturom svoju čistoću uma i misli . Što se mene tiče dokazali su samo ono što sam i mislio o njima. Isprani nekreeativni klimoglavci bez ikakvog osećaja za estetiku i energetsku funkcionalnost.




 Vozim se po Kesteheljiju, uporno i dugo. Uživam i razmišljam, slano ili slatko. Hamletovsko pitanje u zemlji kao  što je Madjarska. U Kesteheljiju slatko! Kafa sa kolačem od malina.




I na fejsbuku sam postavio. Kolač, ne Kestehelji.
Kvantnom brzinom se spuštam niz pomenutu nizbrdicu ,sreća pa su skijaške rukavice, ali ni francuska rukavica ne greje svaki deo tela na minus četir' i šezdeset na sat. Smrznutih delova tela, vraćam bicikl u radnju, lokal pored, Vijetnamska masaža ( i oni su iza gvozdene zavese ). Jel vraćate krv u smrznute periferne delove kože?
Da stavim tačku na "I" aktiviram ponudu hotela sa zatvorenim termama. Jakuzi. Uključuje se svakih 15 minuta,pa onda drnda 15 minuta,pa ispočetka. Izdržao vezanih  osam drndanja to popodne.
 
Gladan.
Snimio sam restoran preko puta hotela. Palinka- ime joj kaže sve-viljamovka




 koja pali i gulaš u lepinji za 4 eura. Setio sam se da su nakon neuspešne pobune protiv Sovjeta '56 i nakon smirivanja situacije, crveni u Madjarskoj doveli na vlast ekipu koja je razvila posebnu vrstu komunističkog režima u literaturi poznatiji  kao Gulaš socijalizam.




U osnovi su počeli od Staljinističkog orginala :" Ko nije sa nama, protiv je" i pretvorili ga  u :  " Ko nije protiv nas, s' nama je" a gulaš će biti dostupan svima. Zvuči Prometejski, jedina zemlja iza gvozdene zavese koja je imala banane u prodavnici je bila Madjarska ! Poljaci išli na organizovane ture da vide i kupe banane.

Zgrejan i punog stomaka, vraćam se svojim ljubavima:


Virovitici,



 Papuku,



 i majstorima.