недеља, 24. јул 2016.

Motaj i uživaj!

Najlakše je svoj politički stav izneti na ličnom primeru. Ujedno i najteže, jer to najčešće zahteva odricanje od svakodnevnog komfora. Da je Tito krao samo za  sebe i svoje, ne bi ostala nijedna hidrocentarla danas narodu ,kao što iza ovih danas, neće ostati ništa.

Predaleko od prihvatanja nametnuntnog političkog okvira,a bez toga nema hijerahijskog napredovanja, a to za posledicu ima  neposedovanje  ovlašćenja za upravljanje, ne preostaje ništa drugo nego ganjati male, sitne i nedodirljive ciljeve. Koji ujedno mogu izraziti puno i idealni su za prikaz ličnog političkog stava.

Vožnja biciklom je upravo to. Ako mogu da vozim biciklo u nekoj prilici to je bolje nego da vozim auto. Bolje je za mene, bolje je za ekonomiju kako moju lično, tako i kao faktor smanjenja pritiska na inflatorne faktore ( uvoz strateških sirovina,potražnja za devizama... ) a o ekologiji i zdravlju da ni ne diskutujemo. Očito je. A tu i dolazim do reference na uvod. Svaki put kada smotam pedale osetim se kao da sam uticao na politički okvir sistema u kome živim. Možda ih i  namotam do kraja. Ko zna?

U cilju nomotavanja pridružujem se ostalim svesnim građanima opštine Laktaši, našim prijateljima iz ostalih opština i ovaj put čak iz inostranstva ( neka Bugarska porodica ) i stižem na start trke Laktaši-Slatina-Laktaši.

Predivnih 19 kilometara rute u jednom pravcu, gde nakon početnih 5/6 kilometar ravnice,kreću lagano valoviti kilometri i sa fantastičnim usponom na završetku. Ni prevelik, ni premali. Taman!
Tu su i pojedini funkcioneri opštinskih institucija, što je za pohvalu, ali upadljivo odsustvo nekih koji su trebali da budu tu a nisu bili. i time su nam svima na diskretan način poručili da će pre na lomaču nego prestati uvoziti benzin i naftu od neprijatelja. I učiniće sve što treba,za dobrobit  nepriajtelja .
Izmedju ostalog zato i nismo isti.

Sa tako veslim mislima, ponosan na poznastva koja su tog jutra došla da nas isprate ili da nam se pridruže, prateći predesdnika MTB kluba Laktaši,krećemo.






Odlična atmosfera, grad je odjednom zastao, policija napred, vatrogasci i hitna pozadi, aktivni članovi kluba sa strane i na svim starteškim pozicijama radi očuvanja bezbednosti,ali i da komuniciraju sa ljudima te i time doprinesu širenju biciklističke kulture.
Bitno za napomenuti, najmladji učesnik je iamo godinu dana ( ne nije biciklao, nego je dete uživalo kod tate na korpi )




 a najstariji neki gospodin sa Tour de Fransa ( nije ga baš osnivao ali...) od 74 godine (!) . I sva godišta izmedju.

Klinci voze, obilaze policiju, a ja pred kraj kolone sa nekom ispisničkom ekipom,







znaju me,  reč po reč-svašta se da saznati. a uvek se obradujem kad čujem da je neko biciklom išao-tamo gde sam ja cepao autom. Dvojica iz grupe su popela biciklom  ( u sklopu puta prema Guči ) onaj čuveni set serpentina na Perućcu , mali ćošak Srbije koji po mom skromnom mišljenju predstavlja najizazovniju tačku sa najlepšim pogledom.
To nema ni u Francuskoj, da se ne lažemo.



Stižemo do poslednje uzbrdice.



Nisam ni osetio put dotle,lagano pričam neku Novozelandsku priču, pošto pričam , nerazmišljam o brzinama, kasnim sa prebacivanjem brzine (kasnim 10-tak  metara  sa tom akcijom po proceni jednog od tih što ispentraše Perućac i Taru ) i naravno da spada lanac na mestu gde je najveći uspon. Kvar minimalan, ali ostao bez progresivne brzine, koja je ključna na krajevima uspona. Voli a glup, to je ta kategorija.
Najbolje se uči na svojim greškama. Platon ili Aristotel?



Batali Grke, u Slatini smo, sto postavljen,ladno piće i pasulj sa kobasicom i  slanninicom ( nije pravopisna greška, tako se piše deminutiv od slan'na). Nisam jedini koji joj tepa.


Nagradna igra. Sponzori i MTB klub Laktaši su obezbedili nagrade ( ni manje ni više nego 30 nagrada) za učesnike trke. Dobijam nove gripove ( tj sundjeraste rukohvate za guvernalu, da je lakše savatam u krivini ) i koristim ovu priliku da se zahvalim sponzorima i MTB klubu Laktaši.



Povratak nam testira kočnice i keramiku ( ko je ima naravno ) a meni pogled odvlači tanko odevena prodavačica u kiosku na Klašnicama.

-Jel te derne klima kada izadješ iz kioska?
-Malo me šlagne, ali mogu izdurati.
-Dajder jedan sladoled i kako da se spsutim do Vrbasa?
-Desno, i pazi da te ne šlagne voda.
-Bolje da me  šlagne ladan Vrbas nego da me izbace iz Partije. (lažem i sebe i Partiju )

Tri minuta i jedini u vodi.



Speri Vrbase, speri!





Kad Sunce opet zadje,





 na poslu zatvorio protivgradnu, ispratio završni  sprint Tour de France-a na Šanzelizeu i konstatovao da se neko rodi u Zapadnoj Srbiji i večno se divi Perućcu i Tari




 a neko u XI arondismanu i proda stan za milionče. Izmedju ostalog i zato što ima razvijenu biciklističku infrastrukutru.
Ali napravićemo je i mi. Polako, polako.