недеља, 1. јануар 2017.

Majko i Maćeho

Iza gvozdene zavese vol4


Avgust 2016,
terenska kancelarija Ministarstva ,

Da čujem plan ?
Sve sam smislio i proračunao.  Nakon španske faze aktivnosti treba usmeriti u francusku fazu.
Francusku fazu?
Velika kultura, osoben jezik koji treba savladati , biciklistička nacija....
Skupo?
Ne baš, malo je bezbednosna situacija pogoršana pa su cene prevoza i smeštaja adekvatne.Aktivnost neće ići preko narodnih ledja .
Skeptična sam?
Sve sam sabrao i isplanirao. Prvo idem u Tuluz, pa ću onda biciklom da se spustim do Mediterana a onda dejstvo usmeravam na jedno polu izolovano ostrvo u Mediteranu.
Šta ima tamo?
Ništa. Golaći i rakete.
Ne pratim?
Našao sam ostrvo koje je poligon za francusko ratno vazduhoplovstvo za gadjanje,raketiranje i bombardovanje. Nenaseljeno je, a 10% teritorije jedan mali zaliv i plaža rezervisano samo za naturistički turizam. Golaći i rakete!
I ti bi tamo?
Mislio sam. To je super! Rokanje i danju i noću.
A ti golaći, jesi li ovi ili oni?
Izgleda mi da ima svašta.
Svašta?
I oni i one, svi tako...
Jesi li ti  siguran u svoje evropske liberalne stavove?
Uf i ne baš, ali trenutno sam stava da se žrtvujem za potrebe naroda i Ministarstva.
Nemoj se turati tamo gde te nisu zvali.
Ja sam mislio...
Rusija!
Molim ?
Rekla sam Rusija!
Da čuo sam za tu zemlju.
Odlično. Ruski znaš ,zar ne?
Učio sam u školi*, trebao bih nešto i znati.
Super, sastanak je završen
ali...
Rekla sam, sastanak je završen!

Avgust/septembar 2016

Besan i ljut napuštam terensku kancelariju i razmišljam. Zašto je kazala Rusija? Šta fali Francuskoj? Moj plan je savršen , ako izuzmemo malu zeblnju oko golaća, i vremena početkom oktobra-šta ako bude ružno vreme a na ostrvu ničega?
...
A možda je vreme da poslušam?

...

jel ima Rusija more?
Ima!
Jel ima aerodrome ,puteve, vozove,da se može stići do mora?



Ima.
Jel znam ruski? *
Valjda .
Da vidimo gde bi  moglo, Murmansk-hladno more, Petropavlovsk Kamčatsk-hladno i daleko, St Petersburg -skupo,Moskva -preskupo i hladno.
Malo južnije, Rostov na Donu- ne deluje loše, Kransodar- opa batice stepsko suptropska klima, Soči na moru . Tu se  setim , Vladimira Vladimiroviča (kod Rusa to prvo prezime je u stvari ime oca i češće se koristi u kolokovijalnom govoru ) koji je rekao: " dajte vi nama Olimpijadu i nemojte brinuti gde ćemo naći u letovalištu sneg za zimsku Olimpijadu "
Počinje da bude i interesantno.

Nakon početnih pretraga sužavam teritoriju dejstva na Krasnodar i Soči.

Oktobar 2016,

Pakujem stvari za letnji godišnji odmor, ali i cipele duboko jesenjske jer imam medju sletanja u Moskvu. Ja joj ne verujem da nije hladna.

Izmedju ostalih priprema, pripremam i loklane kontakte, ko će me provući kroz tajne gastronomije,muzeja i narodnih umotvorina.  Da i ja jednom u životu budem turista.
A kada čovek bocka po mraku zna naleteti i na minsko polje.  Toliko su Rusi oduševljeni mojim dolaskom, da me u Beogradu sasvim slučajno sačeka jedna od tih bocnutih kontakata iz mraka, majorica FSB, da mi da poslednje odobrenje pred ukrcavanje.

Kad sam je provalio, jebiga kad neodrživo laže- a ja ne umem da oćutim, ona je samo konstatovala da nisam bezbednosno interesantan. Htedoh joj reći, " da znaš šta mi treba, ne bi se ti majorice moja ni nudila" .

Šlag na tortu, dan otvorenih vrata na aerodromu Batjnica. Moji drugari. Ali kao i u svakoj srpskoj priči. Podeljeni, oko informacije da idem u Rusiju na godišnji. Od onih koji zavide i sretni kao da oni idu, do onih koji usput prokomentarišu " Londosnke ulice su interesantnije, a tek muzeji u Vašingtonu,jesi li bio tamo? Obavezno otidji i javi se...."



U šatoru helikopterske eskadrile dobijam predivnu kafu. Hvala.

U svakom slučaju dubok naklon ispred spomenika " Niko nije rekao neću"




i predivan nastup Super Galebova . Takodje snimio i supertajne nove protivpodmorničke rakete,skrivene od radoznalih pogleda u šumici pored puta, ali nisam smeo da slikam jer su supertajne. Morate mi verovati na reč.



Kerozin spiram na Adi Ciganliji, što imajući u vidu datum (treći oktobar! )  i klimatske osobenosti kontinentalne klime predstavlja malu radost .





U avionu, baš do mene seda, mladja gospodjica, državljanka Ruske Federeacije, malo je popila ali je spremna za dugotrajan let do Moskve. Kupila je u fri šopu  viski, i čim je sela, pocepala je na brzinu vrh kese otvorila bocu malo nategla, usput proverivši pogledom da je stjuardesa ne vidi, stresla se i ponudila mene. Popila ga je do prilaznih svetala Šerementjeva. Fala je Bogu, razdvojeni su policijski punktovi za turiste i ruske državljane.

Ulazim u najveću državu na svetu. I njihov najveći aerodrom, Šerementjevo. Iskusno oko primećuje da je broj operacija i putnika isti kao u Cirihu. A ne može se porediti ni u kom kontekstu. Šrermentjevo je veće jedno 10 puta površinski, podjendanko ako ne i skuplje, zlato, viski i koka kola na sve strane, ali ja lično nekako sam više ljubitelj omiljene švajcajrske igrice " minimalno vreme konekcije izmedju letova je 15 min" dok ni Sveti Petar ne zna taj podatak za Moskvu. I rade u skladu sa tim. Na pet minuta pre ukrcavanja za Kransodar, javljaju da je isti odložen tri sata. Slovenska duša. Neko se u operativnom centru iznenadio da ima taj let u 0700, koji je  inače tek nedavno uveden kad je Krasnodar postao deo Ruske Federacije, krajem XVIII veka. Pre toga je to bio let sa medjunarodnog terminala.  Kad menadžeri menjaju,a ne javljaju potčinjenima.
Nisam ni očekivao drugačije. Ono što me raduje je ipak vidljivo- bezbedan i uredan sistem. A to je realno govoreći ,jedino i bitno.

Kranosdar

Hiljadu ipo kilometara ravnice, i slećem u Kransodar. Iako je grad povezan trolejbusom i maršutkama odlučujem sa za taksi ne bih li isprobao po prvi put u životu svoj ruski bez pomoći engleskog, i van službene komunikacije. Mogu se razumeti. Taksista mi ne veruje da prvi put koristim ruski bez pomoći, nakon škole . Ja zadovolajn, grad sredjen infrastrukturno, dobro napravljen, veliki, zadovoljan izborom definitvno. Tek kasnije ću shvatiti veličinu svoje odluke da započnem, godišnji u Krasnodaru.
Toplo je , u stvari svaki od narednih nekoliko dana je bila temperatura 25-28 stepeni, kako i dolikuje kada je čovek na letnjem godišnjem. Pa makar to bila i Rusija.
Kvaka je u stepsko- suptropskoj klimi, jer je Kransodar u jednoj širokoj ravnici, i sa istočne strane otvoren prema moru -Azovsko more, a sa južne planina ( završetak Kavkaskog gorja), koja nije prevelika pa topao morski  vazduh ima uticaja što u krajnjem ishodištu ima za posledicu da zimi jako retko pada sneg i slične vremenske nepogode. Dodamo li tome lako dostupnu informaciju da je Kransdodar realno gledano najbogatiji Ruski grad, sa najmanjom nezaposlenošću, centar Krasnodarskog regiona koji pokriva južni deo Ruske Federacije od Sočija do Krima, stvari postaju mnogo jasnije.

Kranodar je mesto sa najboljim odnosom kvaliteta i cene života u Rusiji. Interesantno je, da nemaju kancelariju turističkog biroa, niti upotrebljiv sajt u tom kontekstu, ali u gradu sve radi, ništa nije preskupo-normalne globalne cene, puna infrastrukra prevoza, a bezbedno do beskonačnosti.
Naselje su osnovali kozaci po naredjenju kraljice Katarine u XVIII veku,


                                   što deluje kao zlato, i jeste zlato

 kako bi se popunio novosvojeni prostor ali je prava svrha bilo pripremanje narednih osvajanja koja su sledila u XIX veku kada je u sastav Rusije ušao Krim, crnomorska obala i kada je počeo da kruži vic " S kim se Rusija graniči? S kim hoće! "

Nekome ko nije video nemoguće je opisati ruske veličine.
Ali primer iz centra Krasnodara, je možda očit dovoljno. Ulica se zove Krasnaja,tj crvena, i ima po tri trake u oba pravca-na najvećem svom delu. Izmedju traka na vrhu ulice , ovo uzeti s krajnjom rezervom jer se vrh ulice prostire na kilometar dva, park. Da dobro ste pročitali, izmedju traka pešačko ostrvo veličine velikog evropskog parka.


                                                pešačko ostrvo


 ima crkva, šetalište, botanička bašta, omanji Centar za kosmička istraživanja,





fontana sa vodoskocima,




 kafići, restorani, i na samom vrhu spomenik učesnicima Drugog Svetska rata 50 sa 100 metara. Plus kaskade i arhitektonska izdvojenost podsetnika na težinu Slobode. U podzemnim prolazima ispod pešačkog ostrva,  tržni centar.
Veliki deo vremena sam proveo u toj zoni, jer je stvarno nešto što se neviđa svaki dan i na svakom mestu.
Dodamo li tome činjenicu da nema stranih glupavih turista sa fotoaparatima i što ih vodiči vode ( da ne kažem sad kinezi,ameri,rusi i sl ) -možemo reći raj.
Raj za korektne pare.

Ili, dok sam još u veličinama, pošao sam u neku ulicu br 113 kroz nešto. Uzmi taksi! Imam vremena prošetaću, ulica izbija na Krasnuju. Skrenem,kad broja 462, kod Rusa je obrnuto sa brojevima -od periferije ka centru. I krenem ja lagano, tramvajska linija ide pored. Ma neću. Imam vremena. Kod 230 sednem da ručam napravim pauzu, odmorim, tu sam blizu. Kod broja 117 kreće zaplet, snimim jedan objekat (100-njak metar dužine ) pa veliku raskrsnicu ( još 100-njak metara ) pa ogroman park kome se kraja ne vidi. Na broju 115, Veterinarski Institut, i onda ulazim u Park. Posle dvadeset minuta u parku shvatim da je u ćošku parka lociran Univerzitet sa svim fakultetima i studentskim domovima. Izgubljen. Pitam ,plačem, jaučem, gde je broj 113. Na kraju zovem telefonom ( sad će oni pametnjakovići sa GPS i lakom za nokte da likuju ) i dobijam instrukciju da sačekam kod Rektorata.  Idemo ivicom parka. I ulazimo u naselje. Recimo  veličine kao Novi Zagreb . Sve zgrade iste, soliteri sa 15-20 spratova, i svi su na adresi 113. Ono kroz je broj zgrade. Jel nužno da napominjem detalj da sam video broj 113/64   ( i slovima šezdesetčetvrta zgrada na broju 113 ) ???

Dovoljno vremena i prostora za šetati,voziti biciklo,biti vožen maršutkom,ići trolejbusom nekoliko destina kilometara ( do aerodroma ide trolejbus!)  jesti i piti po gradu. Standardno.

Maršutke zaslužuju koji red više.

                                            
                                                  planinska maršutka


 To su mini busevi, kombiji koji deluju ni uredno ni bezbedno. Namenjeni su za prevoz proleterijata, pokrivaju unapred definisane linije a nastale su u periodu tranzicije ( koja još uvek traje u komunističkim zemljama ) kao alternativa tada  nefunkcionalnom javnom prevozu. Privatni vlasnici, ovo uzeti sa krajnjom rezervom, pošto je malo rastegljiv pojam šta je, i  ko, tu vlasnik i čega, voze na tim linijama, cena je kao u gradskom prevozu ili koju kopejku manje, nema karata nego na izlasku se daju pare šoferima. Jedan klasičan komunistički sistem. Partija i njeni najodaniji su vlasnici, radnik dobija kopejke, a korisnici usluge su pošteni i plaćaju bez mnogo provere i detaljisanja. Podrazumeva se ,kao i u svakom komunističkom sistemu, odsutnost bilo kakve estetike i bezbednosti. Mada se ne može poreći bliskost medju korisnicima. Što bi rekao onaj iz "Lajanje na zvezde" -" ...dodiruju se onim znojavim telima..."

Krasnodar je takodje i važno vazduhoplovno središte. Tu se nalazi Vazduhoplovno Vojno Učilišće, neki od ekvivalenata vazduhoplovne Akademije ili Koledža, nisam zaljubljenik u rusku vojnu avijaciju pa ne mogu da ispratim najdetaljnije, ali retki su u Vazduhoplovnim i Kosmičkim snagama koji nisu bili u školi ili radili u sistemu te škole . Predmentni aerodrom za obuku nije u Kransondaru nego malo dalje u Armaviru i baš dok sam bio predstavljali su taj letački centar, opremljen najnovijim avionima za naprednu obuku YAK -130 a koji su bazirani na zapadnjačkoj tehnologiji, razvijen u saradnji sa Italijanima, i čak imaju i uvezani simulatori, tako da se slobodno može reći da je i ruska vojska počela ozbiljnije da razvija vazduhoplovnu komponentu.
Po celom gradu se na zgradama mogu videti table sa natpisima " U ovoj zgradi je od 53 -72, živeo,pilot, nastavnik letenja, profesor, kosmonaut, heroj Sovjetskog Saveza ,oslobodilac Berlina,taj i taj..."



Nemoguće je pisati o Rusiji, a ne spomenuti koji put Veliki Otadžbinski rat,  kako ga oni zovu, ili Drugi svetski rat kako ga mi u školi učimo. Ogroman je doprinos celog Sovjetskog Saveza, a naročito Rusije, u svakom smislu. Naročito o tome treba misliti kada lagano danas u Evropi ispijamo italijnski kapućino, u ladovini nekog gradskog parka, i mlatimo o obnovljivim izvorima električne energije. Nije uvek tako bilo.

Naročito nije u periodu kada je par ludaka došlo bilo na vlast. Hitler sa jedne , Staljin sa druge, Čerčil da podloži, Ruzvelt da iskoristi, Tokojama da dokaže, Musolini da ofarba, Stepinac da oćuti, vladika Velimirovič da okadi.

Tada smo naučili veliku lekciju - bolje stotine nesposobnih i debilnih evropskih parlamentaraca tzv Partijskih klimoglavaca da imaju kakvu takvu vlast, nego jedan od pobrojanih čistunaca da ima "istoirjsko prokazanje" .
Ali kao što rekoh, u tim trenutcima običan stanovnik Krasnodara, i nije imao mnogo izbora.. Ili da poturi vrat osvajaču, ili da oslobadja vekovne porobljene teritorije. Zvanični spomenici su nekako hladni, ali minijature su mene oduševile. Na bivšim državnim prodavnicama, granap-što bi u Sarajevu rekli- slike pojedinih učesnika rata. Uz kratku biografiju "....radeći u našem kombinatu, jedan dan izašao iz smene pridružio se trećem Kozačkom bataljonu, druge Armije, i oslobodio Drezden '45,usput oslobodivši, Sofiju,Beograd i Prag . Pozavršetku rata vratio se na svoje radno mesto ,gde je i radio do odlaska u penziju '82. , nosilac ordena sa duplim likom Staljina....Zahvalne kolege"
Ili nalepnice na automobilima " moj deda... "

Umoren od proleterijata, oslobodilaca, i tiranina, potražih po gradu odgovor na pitanje od čega se živi. Odmah da razjasnim , za sve dana što sam bio na jugu Rusije, a nisam sedeo u bioblioteci i u crkvi na misi, nego intezivno istraživao, nisam video ni jedan jedini plastenik. Ni mali ni veliki. Zemlja jeste ravničarska, nije zapuštena, ali video sam u životu i bolje obradjene njive. Ali nijednog plastenika. U prodavnicama voća i povrća koliko hoćeš. Svežeg. Uvoznog. Posle mi je objašnjeno, "... nemoj biti glup, lakše je pobosti cev u zemlju i prodati gas i naftu, pa kupiti šta ti treba od voća i povrća, danas su i  onako najveći sirotani primarni poljoprivredni proizvodjači. Kome treba danas rad koji se ne plaća? "
Ruskim naftašima i gasadžijama, ponajmanje.
A svu lepotu kopanja nafte , možemo sagledati u novim ( zapadni deo grada) zgradama na obali reke Kuban. Staklo,metal, italijanska cigla, španska keramika, novi nemački automobili, mlade kućepaziteljke i jaki čuvari.

Milsite o tome kada sledeći put okrenete ključ vašeg prevoznog sredstva,ili uključite kotao na gas.




Mislite o tome.

O razmerama lokalnog bogatstva, govori disukusija jedan dan o platama. Nisu bili retki slučajevi onih kojih su radili na procenat ( kompletan sektor usluga radi na procenat) koji su dostizali 100 000 rubalja platu. Stavimo li u pravilan okvir da je u tom periodu evro bio 30 rublji,jasno je kako bilo dobro, i koliko su sankcije oborile najjači grad. Sada je euro oko 70 rublji ,a retki su oni koji su imali stotku,a uspeju sada da uhvate 30 000.
Ili što bi Marin rekao " Ko bi gori, sad je doli"

Znanje jezika je esencijalno*. Čak i oni koji se deklarišu da znaju engleski, pričaju ruski. Grad aposlutno nije turistički,te nema nikave potrebe da bilo šta bude napisano na latinici, niti postoji Turistički  biro, niti bilo šta na tu temu,. Ideš sam , sam pitaš, uvek se nadje neko da objasni, nikad nijedan problem nisam imao. Ljudi su izuzetno korektni i ljubazni, vole, naročito nas, nijedan pogrešan pogled, komentar, kiseo osmeh, ništa. Ako i eventualno nije rečenica počinjala sa " Brate," ili " za našu malu braću" (tako nas oni vide ) završavala se sa širokim osmehom.
To nema svugde na svetu. U stvari ,ptanje je da li ima igde?

Znao sam ja to. Slovenska duša je slovenska duša. Nema tu puno varijacije. E sad vlast ko vlast. Ima svoje interese. To je ona suštinska razlika koja treba biti jasna svakome, i koja je nužna za pravilno razumevanje stvari i odnosa.

Najlepša rečenica na tu temu je odgovor nekog ruskog cara u jednom odredjenom istrorijskom trenutku na pitanje što ne pomogne braći. " Ми с турцјами, сеичас друзја" ( " mi smo s Turcima, sad ortaci p.a )

 Iznajmiti bicikl. U prvoj radnji blizu hotela, prodavac ustanovi da sam stranac (!) i kaže kopija pasoša , i plaćam u dolarima. Jel? Idem do hotela po dolare, sad ću. Pronalazim krajnje neugledan lokal, 6 puta manja cena,kakav pasoš kakvi bakrači, biraj i teraj, evo ti broj ako ti se nešto desi, idu tu i tu, tu ručaj ,tu popij kafu, bickla se ovde ne kradu, i kad doješ idemo na pivo.
Vreme idealno, pun snage, mislim da sam spičio jedno 60-70 km u 24 časa. Nema ni na google maps gde sam sve bio.
Vredno pomena, ostrvo na reci Kuban,recimo kopija Ade Ciganlije.




Sa vojnim muzejom na otvorenom, uz naravno Muzej posvećen Velikom otadžbinskom ratu.


                          Vi ste po zanimanju? Satirač Luftwafea

Provodim predivno prepodne, šetajući medju podvodnim minama,

 
Crveno ću more čistiti od  mina....
 
 





torpedima i podmornicama, a najveću pažnju mi privlači raketni sistem zemlja-zemlja poznatiji kao " kaćuša" . Što bi ameri rekli game changer.


Pogrešna procena o razdaljinama ,kao i o ukupnom transportnom sitemu Ruske Federacije, navela me na pomisao da ću stići i da je moguće istražiti i širi region u pet dana koliko sam ukupno proveo u Krasnodaru. U prvom redu sam hteo videti Krim, ili bar most koji prave do Krima. Do Krima bus sa trajektom ide 7/8/9 sati tako da ne može u jednom danu da se ode i vrati, a da se bilo šta vidi. I tu sam posejao prvo klice sumnje u ruske transportne sisteme. Do tada je sve manje više funkcionisalo. Aeroflot korektno vozi kako u bezbednosnom smislu tako i kada se  uzme u obzir efikasnot i ekonomija, gradski prevoz po Kransondaru, korektno,ali već na prvom dubljem istraživanju znak pitanja. Kako tako mnogo sati? Pa to je tu. To bi recimo u Španiji bilo sat ipo, dva maksimalno. Kako sad 8 sati?? Nastavim da se raspitujem jer sam trebao i do Sočija, baš zato namerno uzeo avion do Kransodara, jer realno nije bilo neke posebne razlike, izmedju cene karata do Sočija i Kransodara, ali želja da više vidim ,što bi se realno i desilo da idem vozom ili busom do Sočija. Kad ne lezi vraže, lutkica što radi na nekom šalteru na autobuskoj stanici, kaže da je autobusom do Sočija 6/7 sati ( manje od 300km ) i da je bolje, a isto košta vozom. Put je katastrofa, komfor u autobusu ne baš na zavidnom nivou. Na zelezničkoj stanici se ponavlja priča ,slične cene, slično vreme putovanja . Tu zastanem, proverim avio karte, kad ono malo skuplje a rano ujutro let, taman dobijam ceo dan na moru.
Ako sam turista ,nisam glup.

Soči

Ujutro na aerodromu, pored aviona za Soči, avion za Simferopolj. Tog trenutka sam shvatio kako sam trebao i mogao do Krima u jednom danu. Drugi put.


Oblačno je. Probijamo oblake na nekoliko kilometara od obale i prvi utisak ,Crno more je stvarno crno.




Minut,dva  i ispred novog Terminala smo. Dve piste, terminalna zgrada celom dužinom platforme, nov toranj, vidi se da je bila Olimpijada.
Od svega po Rusiji, najmanje se radujem veličinama. Kad god je nešto veliko, hvatam se za glavu jer to obično znači "mnogo bespotrebnog hodanja" Ni Sočanski aerodorm ne odstupa od pravila.
Srećom brzo stiže gradski autobus, a uvek se obradujem funkcionalnoj javnoj infrastrukturi.
Nalazim i kuću sa apartmanom. U blizini zgrade FSB. Ostajem iznenadjen činjenicom da na pomenutoj zgradi stoji natpis.

U životu nisam bio u boljem apartmanu, ali kuća tj objekat spolja gledano je primer Sovjteske arhitekture, toliko vidljive u privatnom valsništvu. Neko je nekad u Sovjetskom Savezu skontao da treba poboljšati stanodgradnju, tj obezbediti dovoljan broj stambenih jedinica. Verujem da su ulazni brojevi bili straubalni npr- treba nam sto hiljada novih stanova dnevno. Onda je jedan drugi inžinjer došao do zaključka da će najniža cena gradnje,ujedno i najbrža, biti ako se standardizuju elementi gradnje. Delić po delić i umni komunistički rukovodioci,kako samo oni mogu biti umni, su shvatili da mogu praviti zidne panele , doduše u nekoliko različitih boja, i biznis je krenuo. Što više panela, niža cena, a još brža gradnja. Onda petogodišnji plan, pa drugi petogodišnji i svi Sovjeti žive u istim kućama . O tome su pričali i drugovi Marks i Engels ( a sami bili trule buržujčine ) .  Verujem da je bila stvar prestiža medju sovjetskim republikama koja će dobiti fabriku panela, modernim rečnikom rečeno neko je dao subvenciju za investiciju u fabriku panela. Mučilo me takodje, i da li je boja panela čista slučajnost ili ima dublju poruku. Npr u žutim panelnim kućama žive disidenti, u crvenim Maršali, u ljubičastim umetnički direktori opera itd.  Moje oduševljenje odsustvom kreativnosti i nepotrebnim minimalizmom je beskonačno.



Soči je vrh Rusije. Sve što su zaradili na zapadu u proteklom periodu zakucali su na ulice Sočija. Veliki je to grad da razjasnimo odmah, verovatno i svih 500 000 stanovnika, cifra koja duplo naraste tokom leta. Od samih početaka, kada je oblast oslobodjena od osmanske okupacije, grad je razvijan kao letovalište elite. Tokom Drugog svetskog rata, Soči je bio jedan od najznačajnih medicinskih centara za ranjene Sovjetske vojnike. Zato se grad i zvanično zove Soči -grad lečilište, desetine velikih bolnica i sanatorijuma,a spomenik u cenru grada reflektuje upravo taj doprinos grada Velikoj Pobedi.


                                                      Variola Vera

Plaža tj, čitav niz manjih plaža ,spojenih jednom šetalačkom  promenadom  se prostire celom obalom do granice sa Abhazijom,koja se tu i tamo prekida, tj ne može se baš peške preći od jednog kraja do drugog,


                                           Obesi se, čovek!

ali je u morfološkom smislu to jedna plaža.


                                           fejsbuk  romantika

 Promenada je naravno u duhu masovnog turizma, suveniri, fast fudovi, kafići, restorani, hoteli itd i predstavlja pravi zaokret u mojim letovanjima.


                                Hare za pare!

Naročito mi se vraćalo u vidno polje slika sa plaže u Valle Gran Reyu, ja i ona rumunska čistačica na 6km plaže, sami, i talasi od 6m.

Crno more me je iznenadilo,toplotom.  Normalno sam se kupao, što će reći da je voda oko 20 stepeni. Od 9 dana tri se nisam kupao zbog lošeg vremena,ostalo je bilo ok. Voda nije bistra, možda se maksimalno vidi u priobalnom pojasu do 5m ( vrlo optimistična procena) ali sam ronio oko još jedne komunističe umotvorine. Naime na tridesetak metara od obale u vodi dubine od 5do 7 m su ogromni betonski blokovi, koji ponegde dolaze i do same površine i izukrštane čelične cevi i limovi, haos. Kao antidesantna barijera, dugačka ko zna koliko kilometara. Nisam uspeo da prodiskutujem sa nekim ko bolje poznaje stvar pa ostavljam prostor da je možda namena te barijere i da sačuva obalu od talasa a ne samo antidesantna, ali sam se opet vratio na temu serijske proizvodnje, bačene energije i resursa.

Preglup sam da shvatim bilo kakvu korist od rokanja betona u more. Verovatno zato i nisam lider komunističke Partije. Niti ću ikad i biti.

Ti blokovi predstavljaju i sklonište biljkama i životinjama pa jedini vidljivi život u vodi se odvija oko i na tim barijerama, te jedino vredno plivanja i ronjenja predstavlja upravo ta odbrambena linija.
Iako se Sočiju ne može mnogo toga zameriti u infrastrukturnom i turističkom smislu, kvalitet mora objašnjava zašto je Mediteran ili bilo koje drugo lepše more popularno u Rusiji. I može Vladimir Vladimirovič da insistira da dok traju sankcije zapada svi letuju u Sočiju, Korčulanski arhipelag je crta mere.

O ukusima se ne raspravlja, ali bih izdvojio nekoliko  objekata koji su me  svojim arhitektonskim rešenjima , veličinom ili završnom obradom privukli.

Prvi, Zimski Teatar. kopija antičkih  svetilišta. Nije u tome fora. 118 stubova, a svaki stub metar ipo u prečniku i 15 m visine. Sila Boga ne moli! To je poruka tog objekta.



Drugi,gradska biblioteka, kombinacija turske i ruske arhitetkture iz XIX veka, i nosi ime po Puškinu. Nisam odoleo a da ne ispričam priču kako me rat spasao da ne moram učiti " Tatjanino pismo Onjeginu", napamet. Tatjana draga, zar mu nisi  jednostavno mogla poslati poruku viberom " starci su na vikendici, dolazi !"?



Treći ,Olimpijski kompleks u Adleru sa stazom formule 1, Diznilendom i Olimpijskim selom. Setio sam svojih računa za gas, u nedavnoj prošlosti svog života. Osećao sam taj kompleks objekata kao svoj. Tu ima i mojih eura.

                     Nije moja slika

Žemčužina, najznačajniji, najveći i najskuplji hotel SSSR-a, napravljen za partijsku vrhušku, od naravno standardizovanih betonskih elemenata u obliku broda i jednobojan ( bele -devičanske boje )

      
     Takodje

Bounty, mali butik hotel zavučen izmedju nekoliko ogromnih hotela, na lepoj loakciji, toliko mi je privukao pažnju, da će moj sledeći odmor u Sočiju biti tu. Malen, sladak i korektan.

Centar tibetaksne medicine, obratiti pažnju, a u sklopu japanskog parka, koji je naravno poklon japanskog naroda. Iako na glavnom bulevaru, mir i spokoj. Ja jednostavno volim Japan i njihov pristup životu,efikasnosti  i estetici. Pa čak i u Rusiji.



Najdominatniji doživljaj,  se zbio jedne kišovite večeri.
Prvo sam hodao i gledao gde da večeram. Spazio neki kavkaski restoran ( jermenski-gruzinski, tako nešto ) ali u italijanskom fazonu. Sednem da jedem , i zatražim meni. Glavno jelo rešim u sekundi, kad slatkiš. Mandarine u ptičijem mleku! Da, dobro ste pročitali, ptičije mleko. Lutko, daj ga, makar me laktoza  satrala. Za preporuku!



Tako slatko najeden, bežeći od kiše ulećem u neki poluotvoreni tržni centar u kom ne pada kiša. Kada na jednom zidu, interfon i " Centar za indijsku masažu i Jogu" Skrenem! Nema trenutno masaža ali ima čas joge.
Već sam se susretao sa jogom, ono istina jogom nidrom -gde se radi sa distribucijom energije i disanjem , a ovo je ona svima dobro poznata Hata joga. To su one  vežbe, od kojih je naravno najpoznatija Pozdrav Suncu. Neadekvatno obučen,ali duhom otvoren. Primi me instruktorica i započnem svoj prvi čas Hata joge u životu. Znao sam ja i ranije da to nimalo nije naivno kako izgleda, ako se radi pravilno, ali sam ostao u čudu. Ne radiš ništa ,u poredjenju sa fudbalom, podvodnim hokejom ili kuglanjem, a u pojedinim vežbama osećao sam da mi bol razdire sve mišiće kao kad sam onomad na vojnoj vežbi na plus 40 u punoj opremi glumio odeljenje u napadu. Strašno!


                          Gears up, flaps 15!

Ali nakon završene seanse, bio sam na devetom nebu.

         
                                   Drž' mu glavu!

Sutra ujutro , u 8 sam ponovo na jogi, ovaj put adekvatno obučen i pripremljem.
Od tog dana, moja putovanja  su dobila  novi obavezni stub. Joga se pridružila, bicklizmu, mini golfu i ronjenju.


           
                             Letim tačka ba

Još jedan kišni dan je doneo prostor za dublja istraživanja.
Sedam u gradski autobus i pravac poslednja stanica Roza Hutor.To je onaj autobus koji sam već spominajo koji ide i na aerodrom, i bilo mi je jasno da je u pitanju ogromna gradska linija. Aerodorm je nekih 40 km od Sočija. A bus ide dalje. Cena karte mi je samo podgrejala sumnju. Gde će ovo da me odvede? Suviše lenj ,da bih guglao unapred. Posle aerodroma, autobus kreće uzbrdo i ,više se more ne vidi i ogroman venac planina ispred. Tunel. I ualzimo u klimatološko- vegatitvnom smsilu u drugi svet. Dobro je niko ne traži pasoš, što će reći da smo još uvek u Rusiji.  Svestan kavkaske nestabilnosti, ne mogu reći da mi je svejedno. Ali ne izlazim iz autobusa. Autoput pored reke i idemo uzbrdo. Nalazimo se u zoni gde su održane Olimpijske igre, bar oni sportovi na otvorenom i koji zahtevaju sneg, i tada mi postaje jasno šta je u stvari bilo. Poslednje od svih naselja  je Roza Hutor. Nekih 110 km, od Sočija. Planiski kraj sa vrhovima od preko 2500m,  idealno za zimske Olimpijske igre. Logično je i bilo da kandiduju to mesto. Kvaka je bila u marketingu,kao da smo mi proglasili da su naše Olimpijske Igre bile održane u Splitu ili Dubrovniku, a prećutimo informaciju da su skijaške staze 200km dalje u Sarajevskim planinama. Najrealnije bi bilo da su nazvali Olimpijada u Krasnoj Polajni-koje je najveće mesto u toj dolini, eventualno u Adleru, ali širi kontekst investicije je nadležne jednostavno podestio da  se može reći da je Olimpijada u Sočiju. Rečeno-učinjeno!

5 mesta jedno za drugim, a osim spomenutih vredno pomena je Gazpromneft gorod-ime sve kaže. Sve u svemu desetine hiljada apartmana, hotela, najnoviji, verovatno i najveći cenatr zimskog turizma i Rusiji, koji tek počinje da se zahuktava, sa svom potrebnom infrastrukturom, organizacijom i estetikom. Definitivno se nema utisak  da si u Rusiji.
Ipak slovenska duša vrlo brzo nadje prostor da se pokaže u svoj svojoj veličini. Dolazim do sistema žičara u Rozi Hutor,


                            Sve samo ne roze!

 kabine koje voze do vrha gde ima dobar restoran ,koji mi se učini kao dobra varijanta za popiti kafu na letnjem godišnjem . Naročito sam o tome razmišljao dok sam posmatrao tablu sa meteorološkim informacijama.


                                  ladno,al' zato standard!

 Na vrhu je bilo minus dva,padao je sneg, a ja na letnjem godišnjem odmoru. Medjutim, nedostatk turističke koncepcije, nezainteresovanost radnika da obajsni, niti na bilo koji drugi način da saznam, me ostavljaju bez najbolje kombinacije.




 A to je žičara do vrha, ručak u restoranu uračunat u cenu, a posle povratak peške kroz šumu nizbrdo po skijaškim stazama. Nažalost!
Ovako su me izbacili na sredini žičare uz komentar da dalje žičara ne radi, tj radila je ali treba uzeti još jednu kartu-koja je sama po sebi skuplja nego opisana kombinacija u jednom pravcu! -  što sam ja sa  indignacijom odbio.
Nemadoh druge nego sam po kavkaskoj šumi i po kiši da prošetam,




 nadajući se da kavkaski ovčari ne hodaju slobodno a da su medvedi već pojeli dovoljno ruskih turista i da nisu gladni. Za one koji ne znaju medved nikad ne napada, osim kad mečka brani mečiće.
Kad sam već bio solidno uplašen, mladi bračni par izlazi na jednoj stazi ispred mene.

Dobar dan!
Dobar dan!
Jel mogu s' vama dalje da šetam, strah me?
Naravno, i nas je same strah. Odakle ste, lepo govorite ruski? *
Iz Srbije!
Izvinite za Borisa Jelcina. Neće nam se ponoviti!!! a i  Klintonovima smo odbrojali dane.
....

Na dalje je razgovor tekao možda i nalepše, najšire a sigurno najintelektualnije za ceo godišnji. Oni su iz Kirova, to je negde na severu Rusije, a nije Sibir, rade u naftnom sektoru-jok sadiće banane, i u Rozi Hutor su da iskoriste nekih par dana slobodnih izmedju dve bušotine.  Recimo pismen inženjer i karijerna doktorka.

Kafa sa šlagom,keksom i bocom toskanskog vina.
Vrh! U svakom smsilu.

Ruski voz!

Da je moglo, biti pametan pa tada završiti godišnji, no ja hteo da isprobam i ruski voz.
Tačno je svako budala ko je ikad pričao o Rusiji  a nije naglasio ovo što sada sledi. Ljudi jeste li vi normalni? Jeste li vi ikad videli normalnu zemlju? Jeste bili u Evropi, da ne kažem sad u Sloveniji ili Hrvatskoj? Ili je vama nacionalizam zaslepio i oči i uši?
Ruski voz to je romatika. Ko nije probao ruski voz ne zna šta je lepota zivljenja. Floskula do floskule.
Da odmah stavim tačku na mišljenje, Voz je ono što ima u Nemačkoj, Španiji, Francuskoj ,Holandiji  i Japanu.
Kakva Rusija ,kakav voz ? Vi svi niste normalni.


Dodjem na stanicu,  dajte mi jednu kartu do Kransodara. Poče ona sa pitanjima, kušet ,ovo ono, daj ženska glavo, jednu normalnu kartu , i da krećem. Dade ona, kada karta jedno tri eura skuplja od one cene  koju su mi rekli u Krasnodaru. Ima i numeracija, bilo mi je jasno da tu moram i sesti, nema veze, čekam na platformi, voz kasni 10 minuta,ali na tabli piše da je na vreme ( duša slovenska!) i udjem.
Na ulasku u vagon,gospodja u uniformi, sprovodi do kupea. Kupe liči na normalan, dole sedišta, sa tapacirungom iz '74, a gore gde mi držimo torbe, kreveti umesto prostora za torbe. Sam sam u kupeu pa me boli uvo za torbu. Voz ide brzo, ali staje veoma često, u skoro svakom mestu, i tu onda stoji, pa stoji na nekim mestima dvadeset minuta bez nekog vidljivog razloga. Jasno mi postaje kako ide 300 km 6/7 sati. Izmedju stanica piči 100 na sat, ali zato stoji na stanicama toliko da mu je prosečna brzina kretanja oko 50 km/h. Opušten, ja samo do Kransodara, i mislim se u sebi koja budala ide do Sankt Petersburga , preko 48 sati za nepunih 2500 km . Malo spavao, malo čitao,proći će. Kad u poslednjoj stanici na moru, ulazi stariji barčni par, ja ioanko sedim u čošku, ne smetam nikome.  Gospodja posle dobar dan,krene nešto da komentariše svom mužiću. Pokuša on meni nešto da obajsni, ja koliko sam razumeo objasnim njemu da imam kartu za taj kupe, da sedim na jednom sedištu i da mi nije jasno šta hoće reći. Pozva on domaćicu vagona-to je ona što dočekuje sve putnike na stanicama. Krene objašnjavanje. Oni su kupili karte za donji red sedišta a ja za krevet gore. Kažem ja da jesam turista ali nisam glup.  Tražio sam normalnu kartu ,koju sam platio i koji evrić preko cene koja mi je rečena i šta sad oni tvrde da sedim na pogrešnom mestu? Farbajte vi nekog drugog! Sediš na pogrešnom mestu, to nije sedište idijote turistički nego luksuzni krevet, a ti si platio jeftiniju kartu, i trebaš da ležiš na onom gore krevetu. Nismo se razumeli, nisam taržio kušet kola, nego normalnu kartu i normalno sedište, i neću se pentrati na krevet, hoću da sedim kao normalan čovek, jebenih trista kilometara. Da bi sedeo tih " jebenih trista kilometara" trebao si da kupiš skuplju kartu tj kartu za donji red sedišta, e onda u toj prvoj klasi imaš pravo da sediš ili ležiš na donjim sedištima. Jeste li vi svi normalni šta pričate ? pa već i ova karta nije puno jeftinija od aviona , a kamoli da sam još platio koji evrić više, mogao sam biznis klasom leteti??? ne znamo mi ništa, dodade gospodja koja je već raspakovala švercersku torbu punu hrane i gricaklica, krenula je da gricka-pa sam ja shvatio da ona putuje vozom da bi mogla da izgricka celu švercersku torbu do St Petersburga. Ne postoji drugi racionalni razlog ,pošto su oni definitvno platili voznu kartu više od avionske , što me  uverava u stavu  da samo ludaci putuju ruskim vozovima.

Vidi domaćica, da se stvari otimaju kontroli, i preporučenom ponašanju od strane nadležnog proleterskog komiteta, pa me pozva u svoj kupe i ponudi mi da sednem na recimo normalno sedište. Skuva i kafu ( koju mi je posle uredno naplatila ) i počnemo razgovor. Razgovor koji je meni najviše otvorio oči. Razgovor koji me je spustio sa krasnodarskih naftaških solitera, Sočanskih vila , Olimpjiskog glamura i mermera Moskovskih terminala. Ajde malo prošetaj da vidiš drugu i treću klasu voza, taman dok skuvam kafu.
Strašni sude, u drugoj klasi imaju samo kupei sa krevetima kakvi su bili ona dva na gornjem nivou u mom kupeu, a u trećoj klasi leže na nekim drvenim klupama, npr. Urednost svega, kao i putnici i sve vizuelno je u skladu sa nazivom -druga i treća klasa.Tu je ona cena što su mi bili rekli.  Brzo se vratim i pitam kako vi nemate normalne vozove. Pa nema normalnijih, to je normalan ruski voz.
Sednem ,kafa je na stolčiću, srknem da dodjem sebi.
Jel ovakav voz ide transibirskom?
Kvaliteniji i skuplji polasci,da, većina je u lošijem standardu.
Zajebavaš me?
To je naša zemlja, mi je volimo, tako živimo i kome se ne sviđa, može da ide gde god hoće.
Jel znaš ti da ovi moji ludaci ubiše sa pričom o romatičnim ruskim vozvima, o duši putovanja po Rusiji?
To ti je Rusija, a ne Pulmanov hotel i staza formule 1 u Sočiju. Dobro su ti rekli.
Pa oni su svi ludaci, šta je tu romantika? Umesto sat ipo voz ide 6 sati, skuplji od aviona, stoji, gužva ,nema normalna sedišta, kasni , ovo ono, ukršta se s nečim u jebenoj šumi....
Upamti to je Rusija.
Ajd dobro ,nek sam to i video, već sam bio počeo da se kolebam ,da možda EU nije zlatna. Evropo, najjača si!
Srkni još koji gutljaj kafe biće ti bolje.
A ti, šta radiš u ovom vagonu?
Ja sam domaćica, brinem o bezbednosti, dočekujem i ispraćam  putnike, na celoj dužini puta.
Hoćeš da kažeš da ti pratiš ovaj vagon i njegove putnike od granice sa Abhazijom do Sankt Petrsburga?
Da
50 sati ,na svakoj stanici staješ ulaziš/izlaziš, služiš...?
Da
kad spavaš?
Ima par stanica posle Rostova, kada ima malo veći razmak medju stanicama pa mogu malo odspavati u tom kupeu
kako održavaš higijenu?
Tim kuvalom što sam tebi skuvala kafu, zagrejem vodu pa se u toaletu malo operem ispod miške, posle u Sankt Petrsburgu, ima za nas mogućnost da se sredimo i malo odmorimo.
Leti bude vrućina?
plus četrdeset i gužva.
Erkondišn?
Vi Evropljani ste stvarno rasipni ludaci.
Koliko dana budeš u S.Petersburgu?
Dana? Ti si definitivno lud. Stižemo pre podne tamo, a uveče nazad.
Čekaj, radiš puna dva dana i noći, pa onda odmaraš par sati , pa nazad opet isto, dva dana i dve noći?
Da
Koliko onda dana budeš slobodna?
Naredni dan nastavljam neku drugu turu
Hoćeš reći naredni dan, ideš do Vladivostoka? Deset dana i noći radiš?
Ne baš, moja železnička kompanija radi linije samo do Irkutska. Četiri dana i ćetiri noći.
Dobro četiri dana do St Petresburga i nazad i još osam do Irkutska i nazad, i onda si dva meseca slobodna,zar ne?
Ne onda idem ponovo za St Petersburg
Jel imaš muža,decu ,porodicu?
Imam ,žive u nekom selu 100 zapadno do Krasnodara
 Kad ih vidjaš?
U zimskom periodu radim u proseku dva meseca pa budem 10 dana slobodna
Hoćeš reći, da leti radiš više?
Naravno, kapaciteti železnice nisu dovoljni i nemamo ljudi, pa leti radimo po tri meseca a onda budemo nekoliko dana slobodni.
Zajebavaš?
To je naša zemlja, mi je volimo, tako živimo i kome se ne sviđa, može da ide gde god hoće. I to je priča o slovenskoj duši. Mi nikad nismo imali,mnogo. Dovoljno je da imam posao, da jedemo i pijemo, predaleko je zapadnjački luksuz od naših očiju.
Ajd dobro sad to, ali kakav vam je ovo sistem vozova. Ide sto na sat ,a onad čeka po dvadeset minuta u zapizdinama?
Mora da čeka, nema izmedju stanica dva koloseka. Prevelika je Ruska železnička infrastruktura da bi bili dupli koloseci. Propuštamo jedan drugog, na drugarskoj osnovi. Svi čekaju po malo.
A što su spojeni lokalni, regionalni i vozovi dugih relaciji.
Ne pratim te?
Na primer u Nemačkoj i mnogim drugim normalnim zemljama, postoje vozovi na duge relacije, pa regionalni,pa lokalni. Ima voz Minhen -Hamburg,koji piči dvesta na sat, i staje na par stanica. Takav voz bi ovu relaciju Abhazija-St Petrsburg spičio za desetak sati. Recimo da bi on stajao u Krasnodaru, Rostovu i jos jedna dve stanice . A onda ako ides u srednje mesto sedaš u tim glavnim stanicama u regionalni ili lokalni voz, i opet stigneš brže do krajnje destinacije nego ovako. Ne drndaš dugolinijske putnike zbog kratkolinijskih putnika.
Nepopravljiv si, nikad u svojoj istoriji infrastruktura Rusije nije mogla da isprati potrebu sistema i naroda, uvek kaskamo za potrebama. Treba nam hiljadu novih vozova  svake godine, a i uz svo odricanje svih proletera ne uspevamo da napravimo više od petsto, i tako redom 200 godina od kada je izmišljem voz, ili sto od prvog aviona i tako dalje. Preveliki smo.
Sestro slatka,
A priznaj da u Nemačkim vozovima i nije tako slatka kafa, niti si sa ikim razgovarao?
To jeste, niko nikog ne vidi, na dobar dan odgovaraju sa klimanjem glave.
Eto vidiš šta je ruska duša?
Vidim. To će ujedno i biti zaključak reportaže.
A on je? "Posetite Majku Rusiju!"
Nije u duhu mog poimanja putovanja i pisanja o istima reći da je majka a prećutati da je i maćeha živa.
Voliš Šolohova više?
mmm... recimo ovako bi mogao biti zaključak : " Turizam u Rusiji, pogodan za dve kategorije putnika "
 Koje dve kategorije?
Rusija,za one što putuju privatnim avionima, ili  za proletere na uranilovci.
Jel ide još nešto uz tvoje reportažice?
Što se tiče javnosti, još jedino adekvatna pesmica,






________________________
* - Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim još jednom svom profesoru Ruskog iz Vazduhoplovne Gimanazije, pokojnom  Miladinu Tomoviću, koji mi je dao i znanja i logike i harbrosti da krenem u Rusiju sa školskim znanjem jezika. Iako je postojala vremenska distanca od gotovo 23 godine od srednje škole, ostalo je dovoljno znanja za preživeti i uživati. A  na par mesta sam se setio najdirektnijih saveta i priča. Uvek je dobro u dubini nepoznate teritorije imati adekvatan citat iz literature kojim se ostvaruje strateški napredak u konverzaciji i kada se iz defanzivne  pozicije prelazi u ofanizivu i nadvišenje ( Ne napada se uzbrdo- Sun Cu).

 Prvenstveno mislim na priču iz Tihog Dona, koja na najlepši način opisuje prelazak ženskog srca od nezainteresovanosti do ljubavi, kao i standardne napomene oko gradjenja reči, te konstrukcije rečenica.

Blog je premali format da se kaže hvala.